Osecati tugu,samocu,patnju,i sve to u isto vreme vraca ona stara secanja da covek moze ziveti sam,osecati dubinu svoje duse koja je kao jedan veliki grad,potpuno prazan,pomalo srusen,i svaki dan je sve tamniji i tamniji,osecati se toliko zarrobljeno u svojim emocijama koje ponekada i ne prepoznajem...zelim istupiti korak dalje,izaci iz svega sto me opterecuje,ali ni sama ne znam kako,trudim se a ne vidim napredak,razocaram se i ponovo potonem duboko u samocu i nemoc...nisam dovoljno vredna sama sebi,i tada znam da ne mogu ocekivati od drugih da me vrednuju,zelim biti posebna i savrsena samo jednoj osobi,ali tek tu ne nalazim resenje,zatvaram se u sebe i zivim u snovima i iluzijama jer tako mi je najbolje,tu sam srecna i potpuno rasterecena,a onda se budim i vracam u stvarnost,svesna da se ne zivi od snova i zelja,vec onoga sto zivot zapravo ima za mene...!
Cesto nas u zivotu prevare sopstveni osecaji,mozda previse verujemo drugima,i smatramo da smo doneli ispravnu odluku,i ta osecanja nas drze dugo,dok ne dodje onaj moment razocarenja i pada nase licnosti,zatvaramo se u sebe,tugujemo,i trazimo izlaz,trazimo krivca u celoj situacijia svo vreme smo to bili mi...prodju dani,ponekada meseci i godina,a mi jos uvek razmisljamo o svemu,i jos uvek se stegne nesto u srcu do te mere da mozda i zaplacemo,prisecamo se svega,i ne bude nam jasnozasto su se stvari bas tako zavrsile? Zbog cega nam je zivot dao nadu i sansu,ako nam je ponovo tu istu oduzeo? Zbog cega je dozvolio da toliko patimo i tonemo,ako stvari nisu bile sudjene? Zivot je misterija,koju svakog dana resavamo,tako lako nam daje stvari,ali ih tako lako i oduzima,zivot je prostranstvo i izobilje,gde mi biramo i donosimo odluke,koje ce mozda biti dobre za nas,a mozda i nece...izbor je na nama...!